Upoznajte tim NONI

Vlasnica doma, Branka Sirovina, zbrinjavanjem starijih i nemoćnih bavi se od 2011. godine. Dom Noni otvorila je prvo u zagrebačkom kvartu Retkovec. 

’U tom periodu tek smo se uhodavali u ovaj posao, i moram priznati kako počeci nisu bili nimalo laki. Nakon šest godina, kad je posao postajao uhodaniji, a mi kao tim samouvjereniji, došlo je vrijeme da ozbiljno počnemo razmišljati o vlastitom prostoru, obzirom da smo bili u najmu – prisjeća se Branka i dodaje kako su ubrzo zatim našli odgovarajuću kuću u Gračanima i preselili se.’

’ Kako je moj muž djelatnik hitne pomoći, dugi niz godina iznosio je  ideju da otvorimo obiteljski dom za starije i nemoćne. Nakon dosta traženja smo tada našli odgovarajući objekt i zajedničkim naporima smo otvorili dom. Kako sam već rekla, početak je bio težak, ali danas smo stariji i mudriji – kaže vlasnica i ističe kako posao ne postaje uspješan samo kroz pozitivna iskustva.’

Znam da su me ona negativna naučila puno više toga što danas mogu primijeniti u svome radu. Mislim da se svaki dan naš individualni pristup prema korisnicima i veliki trud koji smo uložili isplate na ovaj ili onaj način – objašnjava i dodaje kako je u ovom zahtjevnom poslu najviše veseli kad se sve odvija kako treba. To je možda rijetkost u očima šefa, ali kada su radnici zadovoljni i trude se, onda su i korisnici zadovoljni. Tek tada i ja mogu biti zadovoljna i pomisliti na ono što me veseli, a to je miran, rutinski dan bez dramatičnih događaja – smije se Branka.

Kad nije u domu, Branka uživa u druženju s obitelji.  Ima četiri kćeri i unučicu, tako da je oko nje uvijek živahno. Odmara se na plivanju i ponekoj računalnoj igrici.  

Ivica Sirovina je idejni začetnik obiteljskog Doma Noni. Po struci je medicinski tehničar, a već dugi niz godina je zaposlen u zagrebačkoj Hitnoj pomoći.

’ Ideja o otvaranju obiteljskog doma za starije i nemoćne “kuhala” se u mojoj glavi toliko dugo da mi se čini kako bih mogao reći i oduvijek. Kako sam često zbog posla vozio ljude u privatne i javne domove, stalno mi se činilo kako bi moja obitelj i ja mogli pokrenuti takav posao i biti u njemu možda i bolji od drugih. Kako sam zaposlen u Hitnoj, moja uloga je bila više savjetodavna, možemo reći moralna potpora i logistička podrška. A trenutno sam samo ispomoć, kako mi narede supruga, zaposlenici i korisnici, tako ja postupam – smije se Ivica.’

Naravno, i on često boravi u Noniju gdje vodi računa da sve funkcionira kako treba, obavlja sitne popravke, donosi namirnice iz dućana, rješava zdravstvenu papirologiju, komunicira sa korisnicima i njihovim obiteljima…

Nije mi teško doći prije ili nakon posla, moj poziv je, uz obitelj, moj život. Ispunjava me što zajednički pružamo pomoć i podršku ljudima koji su u teškom životnom razdoblju, ili jednostavno uljepšavamo nekome starost koliko je u našoj mogućnosti. Mislim da se naš se trud i predan rad prepoznaju, i to me jako veseli – istaknuo je Ivica Sirovina.

Dijana Sirovina jedna je od kćeri vlasnika i u Noniju radi kao DJ. Šalimo se, ona je zamjena teti Mariji u kuhinji, ali jako voli u istoj puštati glazbu (što nekad ljuti vlasnicu, njenu mamu).

Školovala se u srednjoj školi za tekstil kožu i dizajn, na smjeru modni dizajner. Kako je upravo u to vrijeme otkrila ljubav prema kuhanju, počela je biti aktivna u kuhinji.

’ Kad sam otkrila svijet kulinarstva, počela sam intenzivno kuhati i eksperimentirati u kuhinji. Sudjelovala sam u televizijskim emisijama Masterchef i Večera za 5, a honorarno sam radila i u ribljem restoranu. Nekoliko ljeta radila sam i sezone u restoranima na obali – kaže Dijana i dodaje kako je bilo logično da u Noniju njezino zaduženje bude upravo kuhinja.’

’ Kad smo otvorili radila sam sama, a kasnije kad nam se pridružila naša sadašnja kuharica teta Marija, ona je bila moja zamjena. Kako sad imam drugi posao, sad sam ja njezina zamjena – smije se Dijana čije delicije korisnici jako vole. Često ih zna iznenaditi maštovitim gastronomskim kreacijama i tako im razveseliti svakodnevicu. Kad smo već kod veselja, kad Dijana uđe u kuhinju, obavezno pali radio, pa većina zna kad je stigla na posao čak i kad je ne vide.’

Volim kuhati u domu i slušati razgovore naših korisnika. Od njih sam puno naučila, mogla bih napisati knjigu njihovih mudrosti. Najviše me dirne kad mi kažu budi sretna, zdrava si, možeš otići gdje te noge nose, ili živi život sada, kasnije ćeš žaliti za propuštenim prilikama, nemoj se dugo ljutiti i razbijati glavu, sve će to proći… Sve te rečenice zvuče nekako otrcano kad ih čitamo po društvenim mrežama, ali su tako jake i autentične kad ih čujem od naših korisnika, oni su prava inspiracija – zaključila je Dijana Sirovina.

Anđela Sirovina je jedna od kćeri vlasnika doma i često ovdje pomaže u raznim svakodnevnim poslovima. Završila je XVIII. gimnaziju i Školu suvremenog plesa Ane Maletić u Zagrebu.

’U rad doma svojih roditelja aktivno sam se uključila u listopadu 2018. kad sam upisala sveučilište Alma Mater u Mariboru, smjer socijalna gerontologija – kaže Anđela.’

Gerontologija je nauka o biološkim, društvenim i psihološkim procesima i pojavama starenja. Ovakav studij nažalost ne postoji u Hrvatskoj (još), ali uvijek ima prostora za promjene ako se nađe još mladih ljudi koje zanima starija populacija.

’Otkad su mama i tata otvorili dom motivirali su me da upišem bilo što vezano uz dom, ali nije me baš zanimao medicinski aspekt ovog posla. Kada sam saznala za studij socijalne gerontologije osjetila sam da bi to moglo biti za mene jer se na studiju bavimo socijalnim i psihološkim pristupom prema starijima – ističe Anđela i dodaje kako osim redovitih medicinskih pregleda i fizičkog stanja starijih ljudi treba pozorno pratiti i njihovo psihofizičko stanje, te im poboljšavati stanje uma.’

U ovom poslu najviše me veseli kada su i naši korisnici veseli. Možda im je nekada teško prisustvovati aktivnostima koje radim s njima, ali na kraju su svi zadovoljni što su u tom danu napravili nešto za sebe i svoje zdravlje – priča Anđela koja, kad ne radi u domu, trenira ples, čita knjige vezane uz fakultet, ali i puno horor i SF knjiga te radi sitne poslove sa strane kako bi podebljala svoj studentski budžet.

’Od svih korisnika se može puno naučiti. Ipak, u domu mi je najdraže provoditi vrijeme s kuharicom, tetom Marijom. Ona je često puna savjeta i raznih životnih mudrosti te najviše volim kada se zajedno složimo oko toga da ništa nije vrijedno živciranja i treba se samo držati distancirano od tuđih problema – sa smiješkom zaključuje ova vrijedna studentica.’

Violeta Krajačić Kampuš naša je glavna medicinska sestra.

U Noniju radi od 2014. godine, i jedna je od članica tima koja je najduže s nama. Završila je školu za primalje u Zagrebu ali život ju je odveo u smjeru domova za starije i nemoćne. Od završetka škole radi u domovima za starije i povremeno se brine o osobama starije životne dobi u njihovim domovima.

Oduvijek sam željela biti medicinska sestra i brinuti se o drugim ljudima. U ovom poslu koji je često težak, to je najveća zadovoljština: saznanje da možemo pomoći drugima. – ističe Violeta.

Svoje slobodno vrijeme provodi sa sinčićem i suprugom.

Takaši Nikić, njegovatelj, s nama je od 10.01.2013. godine i jedan je od zaposlenika koji je s nama gotovo od početka. Dobri duh našeg doma, naš mister simpatičnosti i glavni pokretač svih akcija i šala. Takaši je srednju građevinsko – geodetsku školu završio u Tuzli i nakon toga preselio u Zagreb gdje je naknadno završio tečaj za njegovatelja. 

Nakon završenog teoretskog dijela bilo je potrebno pronaći i dom u kojem ću odrađivati praktični dio. Tako sam došao u Noni, svi smo se svidjeli jedni drugima, zaposlili su me, i ostalo je povijest, radim ovdje već šest godina. Planiramo veliki tulum za desetu godišnjicu – smije se Takaši i dodaje kako je prije tečaja za njegovatelja radio kao fasader i soboslikar.

Htio sam neku promjenu u životu, a budući da sam po prirodi osoba koja voli pomagati starijima, nemoćnima i općenito ljudima, ovo zanimanje mi se činilo kao logičan izbor – ističe. Najviše ga veseli kad vidi da su korisnici dobro raspoloženi, nasmijani i zadovoljni. 

Volim se družiti s korisnicima. Posebno se sjećam dobrog savjeta jednog gospodina, koji mi je ispričao svoju dirljivu životnu priču i savjetovao mi da ne činim iste pogreške kao on. Rekao mi je da cijenim osobu s kojom provodim vrijeme, roditelje, obitelj, prijatelje i starije od sebe – kaže  Takaši.

ZA ZNATIŽELJNE: Takaši je dobio ime po japanskom borcu  Takashi kojeg je njegov tata obožavao.

Eugen Laljak, u Domu Noni radi od listopada 2018. godine na poziciji medicinskog tehničara.

Dolazi iz malog, ali za njega predivnog mjesta Javorje i po struci je medicinski tehničar. Svoje petogodišnje obrazovanje odradio je u Školi za medicinske sestre Vrapče.

‘Medicinsku školu sam upisao primarno jer je moj najbolji prijatelj to upisao i zbog pretežito ženskog kadra učenika – kroz smijeh se prisjeća Eugen i dodaje kako je tek u trećem razredu s početkom praktične nastave shvatio koliko je ovo predivan, plemenit i zahvalan posao.’ Njegov prvi posao u struci je bio u Lječilištu Veli Lošinj gdje je proveo, kako on kaže, predivnih godinu dana.

‘Imam ja, osim toga, i puno iskustva u konobarenju i građevini jer sam od trinaeste godine radio preko svakih praznika – smije se Eugen i dodaje kako je nakon jedne sezone slučajno počeo raditi u jednom domu za starije i nemoćne.’

‘Nakon povratka sa sezone trebao mi je posao i htio sam za prvu ruku raditi u domu za starije jer mislim da kao medicinski tehničar trebam proći sva radna mjesta u struci radi kontinuiranog stjecanja znanja – ističe i dodaje kako je otkrio dosta dobrih strana svog posla.’

U ovom poslu me veseli to što sa svakom sitnicom koju napravimo za korisnika, doprinesemo poboljšanju njegovog fizičkog i mentalnog zdravlja – kaže Eugen.

Eugen se u slobodno vrijeme se bavi kickboxingom, te je dvostruki državni prvak. 2018. je osvojio prvo mjesto na Europskom kupu u Beogradu i drugo mjesto na Svjetskom kupu u Budimpešti. Zbog sporta kojim se bavi, dobio je i sugestiju da se čuva.

‘Od jednog korisnika sam u šali dobio jedan koristan savjet: Mali čuvaj kičmu da nebuju tebi za koju godinu kak meni pelene mijenjali – smije se Eugen.’

Marija Brekalo po struci je magistra socijalne gerontologije.

S Obiteljskim domom „Noni“ surađuje od 2017. kroz seminare i edukativna druženja, dok se krajem 2018. suradnja izmijenila i postala jedinstvena kao jedini takav projekt u Hrvatskoj gdje Marija kao stručni suradnik kreira individualne planove i uvodi aktivnosti za starije osobe u domove koji se brinu za njih. Jedan od tih(rijetkih) domova je i Obiteljski dom „Noni“. Marija Brekalo završila je školovanje u Mariboru na fakultetu Alma Mater Europaea jer je to, kako ona kaže, bio jedini fakultet koji joj je nudio da se bavi onime što želi, a to su stariji ljudi.

Zadnjih 12 godina bavim se isključivo starijim osobama, i to je moj poziv, ono za što sam rođena. Ljepota rada sa starijim ljudima je to što ulazite u jedan svijet koji ne poznajete, u svijet koji traje kod nekih 90 godina i više, i čujete kako je prošao jedan taj životni vijek. Mene osobno kao stručnjaka najviše zanima rad s demencijom i Alzheimerom i u tom smjeru ide moja daljnja naobrazba – kaže Marija i ističe kako kad nađete struku za koju ste rođeni, onda nekako nemate osjećaj da radite nego jednostavno to živite.

‘Čak i kad ne radim “službeno”, bavim se traženjem aktivnosti za starije, pisanjem znanstvenih članaka i čitanjem raznih istraživanja. Vodim seminare za sve domove u Hrvatskoj i sudjelujem na projektima sa svojim kolegicama s portala infodomovi.com gdje smo se usko specijalizirali za domove u Hrvatskoj. Pružamo im potpunu podršku od otvaranja pa do samog vođenja i uređenja doma, te kasnije kod skrbi za starije osobe u domu za starije – objašnjava.

Aktivnosti koje Marija osmišljava korisnicima Nonija prilagođene su njihovim mogućnostima.

‘Kroz njih se družimo, razgibavamo i nasmijemo. Također smo počeli s aktivnim druženjem s obiteljima korisnika, pošto je obiteljski dom predviđen da bude drugi dom starijim osobama zbog obiteljske atmosfere za razliku od ustanova – ističe Marija i dodaje kako svakodnevno od korisnika nauči ponešto novo i korisno.’

‘Prvo što sam naučila je da trebaš život živjeti ispunjeno, jer brzo ostariš. Osim toga, da bi trebao raditi ono što voliš. Zatim, što god da vas muči sada, proći će. Uvijek prođe. Treba se družiti i imati nekoliko dobrih prijatelja. Prije nego što uđeš u brak trebalo bi dobro razmisliti da li je to osoba s kojom stvarno možeš sebe vidjeti još barem 50 godina, i naravno, da skupiš dovoljno lijepih sjećanja jer jednom kad ostariš život koji je prošao se čini jako kratak – zaključila je Marija Brekalo.

Marija Kolenković naša je legendarna “teta kuharica”.

Kako se zna da ljubav ide kroz želudac, možemo reći da je teta Marija zadužena za širenje ljubavi u Noniju. Njezine delicije vole i zaposlenici, ali pogotovo naši korisnici jer kuha baš po njihovom guštu. Rođena je u Novom Marofu, a srednju Ugostiteljsku školu sa smjerom kuharice je završila u Zagrebu. Marija je radila u struci nevjerojatnih 45 godina, od kojih 35 u Dječjem vrtiću “Sesvete”. Nakon odlaska u mirovinu, osjećala je da može još raditi te radi poboljšanja kućnog budžeta potražila dodatni posao. Tako je došla u Noni 2012. godine.

‘Na moje zadovoljstvo, dobila sam posao ovdje, kod gđe Branke u Noniju. Svoj posao volim i mislim da zaposlenici i korisnici to prepoznaju – kaže Marija i ističe kako joj je najdraži dio posla kad joj korisnici zahvale za objed.’

Ta mala gesta, “hvala vam za ručak” meni baš znači puno. I naravno, najsretnija sam kad se tanjuri prazne do kraja, kao valjda i svaka kuharica – smije se teta Marija i dodaje kako je radeći u Noniju stekla iskustvo strpljenja.

‘Imam više razumijevanja za druge, pogotovo bolesne ljude. Moramo ih i saslušati i biti strpljivi i imati razumijevanja  za njih, a ponekad i udovoljiti njihovim željama, pružiti im osmijeh i sigurnost – kaže Marija.’  I ona u slobodno vrijeme kuha za svoju obitelj s kojom provodi najviše vremena, a hobiji su joj čitanje knjiga i štampe.  

Naša njegovateljica Jadranka Đulović dolazi iz Zagreba.

Iako je po struci modni dizajner, život ju je odveo u potpuno drugim smjerovima. Tako je više godina radila u ugostiteljstvu, a zatim se prekvalificirala u njegovateljicu i radila u Domu za starije i nemoćne AV Vidalis i Remete. U domu Noni počela je raditi u kolovozu 2018. 

Kao najbolje strane svoga posla ističe zadovoljstvo što korisnicima može pružiti sve ono što ne mogu sami. U slobodne vrijeme povremeno odlazi u teretanu, a kao najmudrije stvari koje je naučila u Noniju ističe jednu koju svakodnevno vidi.

Svaki dan me posebno dirne natpis koji nam stoji na zidu “Starost je privilegija koju mnogi nemaju”. Osim toga, mislim da treba cijeniti svakog korisnika kao da je netko “moj” i trudim se tako ih i tretirati – kaže Jadranka.

Melita Skukan po struci je tekstilac, a u domu Noni je nezamjenjivi kotačić koji brine o čistoći i urednosti, ali i brojnim drugim poslovima.

Mnogi posjetitelji se iznenade kad uđu u Noni, jer lijepo miriše, a to je uglavnom Melitina zasluga. Ona dolazi iz Virovitice, točnije iz Grubišnog polja gdje se i školovala. 

‘Prije Nonija radila sam u Hrvatskom fondu za privatizaciju, a nakon toga sam imala svoj obrt za čišćenje. Spletom okolnosti morala sam ga zatvoriti i krenula sam u potragu za poslom, koji sam na kraju pronašla ovdje – kaže.’

Melita ima iskustva i u poslu njegovateljice, pa često pomaže kolegama i u tom dijelu posla. Zanimljivo je da ova naša vesela kolegica i u slobodno vrijeme voli čistiti, osobito peglati, ali ističe kako najradije vrijeme provodi sa svojom obitelji i mačkom.

Ono što ju posebno veseli u njenom poslu je dobrodušnost i humorističnost pojedinih korisnika.

Znamo čuti svašta od njih i baš im se dobro nasmijati. Osim što su duhoviti, znaju dati i pokoji mudar savjet. Meni su najdraže mudre poslovice koje su sa mnom podijelili naši korisnici: uzdaj se u se i u svoje kljuse, i zadrži svoje misli za sebe – prisjeća se Melita. 

Dogovorite sastanak

Obratite nam se s povjerenjem i osigurajte svojim najmilijima najbolju moguću skrb i tretman kakav zaslužuju. Nazovite nas ili dođite u posjet našem domu, bez obaveza, očekujemo vas!